Ovo je priča u kojoj ne plačete samo vi. Plače civilizacija, društvo u cjelini. Što to dopuštamo, na kakve stvari institucije zažmire.

Đon i Medo su kao štenci bili u vlasništvu lošeg čovjeka. Video na kojem ih, još kao bebe, udara daskom po tijelu, slali smo veterinarskoj inspekciji. Kako to obično bude u malim sredinama gdje svatko svakog zna, veterinar je izavžši na teren, zaključio da su psi dobrog gojnog stanja i „samo“ nisu mikročipirani. Naredio je obvezu mikročipiranja, pri čemu vlasnik ističe da su oba psa mužjaci i tako ih čipira – muškim imenima. Đon i Medo.

Nekoliko mjeseci nakon toga, u kanalu, 6km o njihove kuće, nalazimo Đona i Medu. Medo je žensko (vlasnik je alkoholočar i nije to znao, inspektor nije provjeravao) i ima vanjski prijelom noge, jedno oko joj je jako ozljeđeno (ozljeda je mehanička, vjerojatno jos od onog udarca daskom, inspektor ni to nije primjetio), a Đon... Đon je čitavo vrijeme kraj nje, liže joj glavu, rane i ne miče se. Oboje se tresu, studeni je, oni ozljeđeni u kanalu... Medo je odmah prevežen/prevežena u vet.stanicu u Osijek gdje je uspješno operirana, a Đon je ostao u skloništu.

On je još uvijek ovdje. S nama je već gotovo dvije godine — nevjerojatno pun ljubavi dječak koji žudi za ljudskom blizinom i maženjem, vjeruje ljudima bezuvjetno unatoč svemu što je prošao. Volimo ga i treniramo ga da bude savršen kućni ljubimac. On je razigran, pametan, privržen, prijateljski nastrojen prema psima i ljudima te dobro hoda na povodcu.

Sada je spreman otići u neki puno ljepši život. Udarci u ranoj dobi i onda život u skloništu, najgora za opcija za psa. Mislite da je vrijeme da Đon konačno bude sretan?