Photo: Vlado Kos/Cropix
Svaka životinja čuvala je svoj dio trave, tako da smo na kraju odustali. Sad se tome smijemo, tad baš i ne
2020.godina…
Naložili smo nekidan našu pećicu na Farmici, izuli čizme, zalijepili čarape uz peć i počeli prepričavati godinu iza nas. Štenci su se instant svakome popeli u krilo, naćulili uši i širom otvorili oči. Bilo je momenata kad smo im zaklopili ta mala ušesa, ne moraju čuti baš sve.
Izgubili smo Daisy… O tome smo onako kroz zube i suze. A oni, znate, kao djeca… Tužni pogled i “zašto plačete”.. Mi ih stisnemo, izljubimo nosiće i zahvalimo Bogu što su baš naši i što smo ih baš mi skupili s ceste. I tako dok ih trijebimo sjetili smo se situacije od proljeća ove godine.
Glavni glumac: magarac Miško.
Sporedni likovi: gica Ruža, koza Žuži, patak Karlo i Mile the dog.
Vrijeme radnje: najbolje.
Mjesto radnje: uzduž i poprijeko po Farmici.
Kosili smo, kao mali mravi razbacani na 35000 kvadrata, traktorskom kosilicom, samohodnom, trimeri, ručne kose… Udri, mlati. Ne možeš ti puno čuti sto se okolo događa, glasna ova samohodna. Ne čuješ ni kad ti Cvrco vikne “pazi leđa”. Ne paziš pa osjetiš takav šus u leđa rogovima da ti se počne priviđati pokojni čukundjed iz Čačinaca.
ije se to bez razloga događalo. Pokosila sam onaj dio za koji se Žuži zadnjih mjesec dana svim papcima borila da ostane za nju. Valjda je tu najslađa djetelina, ajde tko će to znati. Izbila mi zrak iz pluća ali nema ti druge nego se povući i kositi na drugoj strani (svijeta) Farmice.
I jesam ja krenula al onda sam se našla oči u oči s Miškom. Jedno 20 sekundi nismo ni trepnuli. Ja naprijed korak, on korak nazad. Ja lijevo, lijevo i on. Kaže Matea: ‘neće ići, tu on pase popodne’. Ispraznila sam sve džepove da ga potkupim. Ništa. Ne mrda. Malo tvrdoglavo magare, ne mrda. Ukopao se i ne da proć. Vidim Ružu iza njega, kao da ga huška na mene, možda griješim, ali slutim najgore. U toj minuti Karlo u puno gasu kljunom na nas, gledaš i ne vjeruješ.
Di je problem?!
Nije puno trebalo da Martin skuži kako je iza Miška, pa iza Ruže, pa iza Karla prolaz u ogradi koji vodi ravnoooo u kukuruze. Sakrivali su od nas i branili taj zlatni prolaz ko Walter Sarajevo. To su njihove rezerve, njihove grice, njihovi pivo i nutela.
– Ma nijeee nama do toga – probamo im objasniti – mi ćemo samo zero pokositi i idemo svojim putem”
Ruža doslovno slegla ramenima (na svoje oči smo vidjeli), Karlo se u rikverc (da nas ima na oku) vratio nazad do prvog dvorišta a Miško nas i dalje ukopan snajpa. Ni makac!
Pametniji propušta, ugasimo kosilice i krenemo u drugo dvorište.
Štenci s početka priče debelo hrču u krilu, vatra se gasi… A mi smo se sjetili nastavka. Odnosno, .Miletovog drugog od devet života.
Došli u prednje dvorište i krenuli kositi. Opušteno, tu nema rogatih. Cvrco fićuka, Milica guguta… Kosilice rade. Mir Božji pune tri minute. Vrisak! Nešto je u travi, ne miče se – crno, sklupčano. Poletjeli svi prema Matei, popadali putem, ostali bez čizme, mobitela, pameti. Dotrčali do nje, s oprezom razmaknuli travu.
Vidi ga, Mile! Gluh ko top, i već dobrano ćorav the dog spava snom pravednika. Zvuk traktorske kosilice ni da ga takne. Nama tri godine života otišle. Jer pomisliš na najgore, naravski, ko mama. Evo sad me hladan znoj oblio.
Pogledali se svi međusobno.. Ma ko ga (j…) šiša, neš ti problema s visokom travom. Neka je. Mi se više kosilice ne primamo. Uostalom, jel oni nama ulaze u privatni prostor? Ne! Zašto ne učimo od njih. Neka žive kako žele, neka spavaju u visokoj travi, neka kradu kukuruz kod komšije. Samo neka ih s nama.
Krenuli spremati stvari u garažu, Miško na ulazu. Opet ukopan, opet oči u oči. Svi zašutjeli.. A on, šeretski, korak naprijed i ošamari me onom ogromnom magarećom jezičinom preko šilterice i obraza. Pusa umjesto hvale.
E to su ti životinje. Djela, ne riječi. Sve možemo od njih naučiti i, za okladu, bili bi puno bolji ljudi.
Sadržaj preuzet sa Jutarnji list.